Misterije

...svet tamo negde, svet na granici razuma, svet za koji niste ni znali da može da postoji...

19.09.2011.

LONDONSKI TOWER

Dvorci već stoljećima svjedoče o ljudskoj patnji i ubojstvima…Stoga nije čudno da unutar mnogih dvoraca lutaju duhovi u potrazi za pravdom… Stotinama godina u londonskom Toweru, najstarijoj palači, govorile se o prikazama…Tower je sagradio Vilim Osvajač na mjestu na kojemu se prije mnogo godina nalazila rimska utvrda…Danas taj spomenik privlači velik broj turista koji se nadaju da će vidjeti duhove o kojima se priča… U vrijeme kad je bila zatvor, Tower je bio dom mnogim poznatim stanarima poput kraljice Anne Boleyn, Guyja Fawkesa, Thomasa Morea, princeze Elizabete, plemkinje Jane Gery i Waltera Raleigha…Mnogi su od tih nesretnika zatvorenika izdržali strašna mučenja prije nego što su bili pogubljeni – odsijecanjem glave, vješanjem, utapanjem i kidanjem udova…Njihove bi se glave nabijale na kolac na vanjske rubove zidina kao upozorenje ostalima... Postiji vrlo velik broj svjedočenja o prisutnosti duhova u Toweru, a prva od njih datiraju iz sredine 13. stoljeća…Građevinski radnici, koji su izvodili radove na unutarnjim zidovima, tvrdili su da se pred njima stvorio duh gnjevnoga Thomasa Becketa i srušio zid udarivši ga svojim križem… Duh 70-godišnje grofice od Salisburyja također luta po mjestu na kojemu je bila pogubljena…Henrik VII naredio je da joj se odsječe glava, no ona je pokušala pobjeći u posljednjem trenutku…Njezin ju je krvnik pokušao uhvatiti, zamahnuo je sjekirom i na kraju je sasjekao do smrti…Neki su govorili da su vlastitim očima vidjeli prikaz cijelog događaja, dok su drugi vidjeli sjenu dotične sjekire na obližnjim zidovima… Od svih tih jadnih duša, za koje se govori da lutaju Towerom, najžalosnija je ipak Anne Boleyn, koja izgleda pokazuje i najveću upornost…Njezin je život okončan tragično – trbala je roditi nasljednika prijestolja, ali je trudnoća završila pobačajem, a ona je pogubljena zbog preljuba i izdaje…Njezino obezglavljeno tijelo, poznato po haljini koju je nosila na dan pogubljenja, navodno i dan danas luta na potezu od Queen house do kapelice st. Peter Ad Vincula i predvodi sablasnu procesiju dostojanstvenika oltara ispod kojeg je pokopana… Tzv. Salt Tower dio je londonskog Towera koji se smatra najgroznijim i koji svi izbjegavaju…Čuvari nevoljko odlaze u blizinu toga mjesta noću, nakon nakon što je jedan njihov kolega zadavljen na neobjašnjiv način…Psi – koji imaju šesto čulo za nadnaravna bića – odbijaju se približiti tome mjestu, a time se povećavaju intrige i praznovjerstvo… Prisutnost sablasnih prikaza u Toweru zabilježena je i fotoaparatom 2003. godine (nemam sliku) kada je jedan fotograf izjavio da je opazio čudne pojave dok je pokušao načinitu snimku…Pojavili su se mjehurići i bljeskalica se uključila sama od sebe…No, najsablasnije od svega zbilo se kad je razvio film i otkrio da je među mnogim fotografijama i fotografija na kojoj se vidi svjetleća lopta…

19.09.2011.

12 teorija šta će biti 2012!?

1. Čovječanstvo i planeta Zemlja trenutno prolaze kroz velike promjene i pomak u svijesti i percepciji realnosti 2. Civilizacija Maja u Centralnoj Americi bila je najnaprednija civilizacija u usporedbi s vremensko/tehnološkim znanjem. Njihov glavni kalendar je najtočniji na planeti. Nikad nije pogriješio. U stvari, imali su 22 kalendara ukupno, pokrivajući mnoge cikluse vremena u univerzumu i našem solarnom sistemu. Neki od tih kalendara će tek biti objavljeni. 3. Majanski peti svijet je završio 1987.g. Šesti svijet počinje 2012.g. Dakle, mi smo trenutno “između svjetova”. To vrijeme oni zovu “Apokalipsa” ili otkriće. To znači da će realna istina biti objelodanjena, odnosno otkrivena. To je također vrijeme za nas da poradimo na “našim stvarima” individualno i kolektivno. 4. Majanski 6. svijet je zapravo prazan. To znači da je na nama, kao kreatorima (ne jedinim), da počnemo kreirati novi svijet i civilizaciju koju sada želimo. 5. Maje su također rekli da ćemo do 2012.g.: - odbaciti tehnologije koje sad poznajemo. - odbaciti vrijeme i novac. - ući u 5. dimenziju poslije prolaza kroz 4. dimenziju. (5. dimenzija je u stvari 4. denzitet) - planeta Zemlja i solarni sistem će ući u galaksijsku sinhronizaciju sa ostatkom Univerzuma. - naša DNA će biti “unaprijeđena” (ili reprogramirana) iz centra naše galaksije. (Hunab Ku) “Svatko na ovoj planeti mutira. Neki su svjesniji od drugih. Ali svakome se to dešava.” – Vanzemaljska Misija Zemlje 6. 2012.g. ravnina našeg solarnog sistema će se izjednačiti sa ravninom naše galaksije, Mlječnog Puta. Taj ciklus traje 26000 godina od početka do završetka. Virgil Armstrong također govori da će se druge dvije galaksije izravnati sa našom u isto vrijeme. Svemirsko događanje! 7. Vrijeme se u stvari ubrzava (ili raspada). Tisućama godina Schumannova rezonancija ili puls (kucanje srca) planete Zemlje je bila 7,83 ciklusa po sekundi, vojska je to uzimala kao vrlo pouzdanu referencu. Međutim, od 1980.g. ta rezonancija polako raste. Sada je preko 12 ciklusa po sekundi ! To znači da je to ekvivalentno s vremenom od manje od 16 sati po danu umjesto “starih” 24 sata. 8. Za vrijeme Apokalipse ili vremena “između svjetova” mnogi ljudi će iskusiti mnoge osobne promjene. Te promjene će biti mnogobrojne i varijabilne. To je sve dio onoga radi čega smo ovdje da bi to doživjeli i iskusili. Primjeri mogu biti razni, od prekida nekih veza, seljenja na druge lokacije, promjena posla, pa sve do promjena u načinima razmišljanja, promjena DNA (vraćanje neaktivnih dijelova natrag u funkciju), itd. 9. Zapamtite, u svakom danom momentu mi radimo male ili velike odluke. Svaka odluka je bazirana na ljubavi (ljubav ne kao kemijska reakcija našeg tijela, već pravo značenje ljubavi = svjetlo = znanje) ili strahu (mrak = suzbijanje znanja = manipulacija). Odaberite ono što vam dolazi iz vaše intuicije, ne intelekta, slijedite vaše unutrašnje želje. Prilagodite se. 10. Misaone forme su vrlo važne i utječu na naš svakodnevni život. Mi stvaramo našu realnost sa našim mislima. Ako mislimo negativno o drugima, to ćemo i privući. Ako pak razmišljamo pozitivno, privući ćemo pozitivne ljude i događaje. Dakle, budite svjesni svojih misli i eliminirajte nepotrebne negativne ili osuđujuće misli. 11. Budite svjesni da je većina medija kontrolirana od strane manjine. Koristite moć rasuđivanja! Potražite sakrivene motive i planove. Zašto je baš ta informacija dana vama? Što je “njihov” stvarni plan? Da li je to slučaj problem-reakcija-solucija? Da li “oni” kreiraju problem da bi vi reagirali i zahtijevali rješenje tog problema, pa će vam “oni” ponuditi njihovo rješenje? Rješenje je ono što su “oni” na početku i željeli! 12. Zapamtite da se gotovo ništa ne dešava slučajno. Svi događaji su isplanirani od nekih agencija ili bilo čega drugog. Ali, unatoč tome, baš je predivno vrijeme za biti “živ” ovdje u ovo vrijeme!!!

09.09.2011.

DIJAMANT HOPE

Kao i „kobna lubanja“ priča o dijamantu Hope govori o tome kako kristali imaju moć upijanja ljudskih osjećaja.

Louis XIV. Kupio je dijamant 1668. godine od francuskog trgovca Jean – Baptistaea Taverniera, za kojega se vjeruje da ga je ukrao iz oka nekog idola u indijskom hramu. Tavernier je zatim bankrotirao i otplovio u Indiju ne bi li povratio bogatstvo, ali je na putu umro.

Kralj ej dao oblikovati dijamant u obliku srca, a nosila ga je Mme.de Montespan, kraljeva ljubavnica koja je bila upletena i u zloglasnu „aferu s otrovima“, u kojoj su razne gatare pribavljale otrov za ubijanje neželjenih muževa. Bila je upletena crna magija, a opat Guilborg sudjelovao je u crnim misama u kojima su se novorođenčad prinosila kao žrtve, pritom golo tijelo Mme.de Montespan služilo kao oltar. Skandal je ušutkan, ali Mme.de Montepan pala je u nemilost, a gatarama je tajno suđeno u chambre ardente („komori sa svijećama“) te su poslije spaljene. I tako se čini da je, poslije Taverniera, Mme.de Montespan koj je „francuski plavi“ kako su zvali dijamant, donio nesreću.

Stotinu godina poslije, kralj Louis XVI. dao je dijamant svojoj ženi, kraljici Mariji Antoaneti, zbog upletenosti u skandal sa dijamantnom ogrlicom izgubila je vjerodostojnost kod stanovništva, pa je to bio jedan od neizravnih povoda za francusku revoluciju, u kojoj je ostala bez glave. Princezu de Lamballe, kojoj je Marija Antoaneta  posudila dijamant, ubila je svjetina.

Dijamant se ponovo pojavio u Londonu, ali znatno smanjen – s izvornih 112,5 karata (22,5 grama) na 44,5 karata- manje od prvotne težine. Kupio ga je 1830. godine londonski bankar, Henry Thomas Hope, za 1800 funti i otada je poznat kao dijamant Hope. Koliko nam je poznato, Hopeu dijamant nije naškodio, a ni bilo kome iz njegove obitelji sve dok nije završio u rakama pjevačice Mary Yohe, koja se udala za Francisa Hopea. Njih su mučili bračni problemi i žena ga je proklela da će dijamant donijeti zlu sreću svakome tko ga bude imao. Umrla je u siromaštvu i za to je okrivljavala dijamant.

Lord Francis ga je, opterećen velikim financijskim teškoćama, početkom 20. stoljeća prodao francuskom burzovnom  mešetaru Jacquesu Colotu koji je poludio i ubio se, ali ne prije nego što je dijamant prodao ruskom princu Kanitovskom, koji ga je posudio francuskoj glumici, a onda je ustrijelio iz svoje lože prve večeri kad ga je nosila. Njega su zaklali revolucionari.

Kupio ga je grči draguljar Simon Mantharides i poslije pao u provaliju. Turski sultan Abdul Hamid poznat kao „Abdul ukleti“, kupio ga je 1908. godine, a 1909. godine bio je svrgnut, te je poludi. Sljedeći vlasnik, Habib Bey, utopio se.

Dijamant je zatim preko francuskog draguljara Pierra Cartiera otišao u Ameriku, Edwardu Bealeu Macleanu, vlasniku „Wahington Posta“. Nedugo potom umrla mu je majka, a zatim i dvije sluškinje. Njegov 10-godišnji sin Viorn, koji je uvijek bio strogo čuvan, jednog je dana pobjegao čuvarima, istrčao pred kuću i poginuo pred kotačima automobila. Maclean se rastao od svoje žene Evalyn, upleo se u poznati skandal Teapot Dome i završio kao psihotični alkoholičar. Evalyn je zadržala dijamant i često ga nosila, odbijajući priče o njegovoj zlokobnosti. Ali, kad joj se kći 1946. godine ubila tabletama za spavanje, svi su se sjetili da je na dan vjenčanja nosila dijamant.

Nakon što je Evalyn Maclean umrla 1947. godine, sv je njezine dragulje kupio newyorški draguljar Harry Winston, navodno za milijun dolara.  Izložio je dijamant u New Yorku, ali ga je an kraju odlučio darovati Institutu Smithsonian, a to što ga je poslao običnom poštom pokazuje da ga nije brinula „ukletost“ dijamanta. Paket je danas izložen zajedno sa dijamantom. Kada je 1965. godine testira ultraljubičastim svjetlom u laboratoriju DeBeers u Johanesburgu nastavio je žariti poput užarena ugljena na nekoliko minuta testiranja, što je jedinstven fenomen među dijamantima.

Skeptici prokletstvo dijamanta Hope, kao i prokletstvo Tutankamonove grobnice, smatraju mitom i ističu da mnoge vlasnike nije zadesila nikakva nesreća. I dok je u ovom slučaju skeptičnost možda opravdana, bilo bi preuranjeno odbaciti pojam prokletstva kao praznovjericu.

Pokojni T.C. Lethbridge bio je uvjeren da tragedije i neugodni događaji mogu ostaviti „otisak“ na mjestima na kojima su se dogodili. Tu teoriju je prvi iznio sir Oliver Lodge početkom 20.stoljeća. On je smatrao da se neka tzv. proganjanja mogu protumačiti kao „snimke“.  Takve snimke on je nazvao ghoul (lešinar ili demon) – pod njima je razumijevao neugodne osjećaje koje neka mjesta izazivaju.

Kad mu je bilo 18 godina, šetao se sa majkom po Velikoj šumi blizu Wokinghama kad ih je iznenada obuzela golema tjeskoba. Poslije su doznali da je blizu mjesta gdje su tada bili ležalo truplo čovjeka koji se ubio. Lethbridge je vjerovao da je tjeskoba tog čovjeka nekako „snimljena“ u okolini. 40 godina poslije, on i njegova žena Mina otišli su sakupljati morsku travu na obližnjoj plaži, Lethbridge je opet osjetio „plašt“ tjeskobe kao da je zakoračio u maglu. Ubrzo je Mina rekla: „Ne mogu podnije više ovo mjesto!“ pa su otišli.

Sljedećeg vikenda su ponovili izlet. Ponovno je osjetio isti „plašt tjeskobe“. Ovaj put Mina je otišla na vrh neke stijene kako bi crtala, a onda iznenada je osjetila neugodan osjećaj da je netko potiče da skoči sa stijene.

Poslije je Lethbridge otkrio da je neki muškarac nedugo prije skočio s te stijene i ubio se. Zaključio je da je opet to bio razlog tjeskobi, jad tog čovjeka nekako je bio „snimljen“ na električnom polju vode. Minu na skok nije poticao „duh“ samoubojice, nego je reagirala na njegov vlastiti poriv da skoči. Taj pojam „snimke“ temelj je teorije psihometrije.

Vidovnjaci vjeruju da kristali veliku sposobnost upijanja, odatle popularnost kristalnih kugli koje se drže zamotane u crni baršun koji ih štiti od svjetlosti i topline.

Ako Lethbridge ima pravo i ako je prokletstvo slamo neka vrsta negativne  snimke, to bi onda objasnilo zašto utječe na neke ljude a na neke ne.

09.09.2011.

SLUČAJ POLTERGEISTA

1980. godine institut za parapsihološka istraživanja primio je obavijest o aktivnosti poltergeista koja traje tri godine. U pitanju je mladi bračni par, Francuz i Španjolka. Poltergeist je privlačio pažnju barem 3 puta tjedno, najčešće pomicanjem predmeta i skidanjem posteljine s kreveta.

Mladi bračni par, Thierry i Carla su skoro 3 godine živjeli u strahu, sve dok parapsiholozi nisu primjetili da se 90% slučajeva događa oko Carle. U odrumu je viđala crne duhove, na bedrima su joj se pojavljivali razni znakovi, kao i ispod njenog kreveta. Mnoge knjige na polici bile su okrenuta naopačke, a Thierry je više puta po zidovima i ormarima viđao „nešto“ nalik plazimičkoj masi. To nešto je opsjedalo kuću mladog para, a veoma često je pokazivalo otvoreno neprijateljstvo prema Carli.

Često je osjećala kako je nešto udara u trbuh i još češće je imala modrice po licu i nogama, što je susjede navelo na pomisao da je Thierry zlostavlja, o čemu naravno nije bilo ni govora. U kasnijim je istraživanjima Carla priznala da su joj se događale paranormalne stvari te da je jedno vrijeme mogla čak i predviđati događaje.

Dvoumljena nije bilo, Carla je centar paranormalnih događaja u njihovom stanu. Nakon mnogo pokušaja istjerivanja i raznih psihogenih metoda, bračni par nije imao izbore. Odlučili su 3 godine života među duhovima prekinuti preseljenjem na daleke otoke Guadalupe.

Onog jutra kada su trebali krenuti nestale su Carline putne isprave. Nakon mnogo lijepih riječi, izjava mnogo svjedoka i mnogo natezanja, Carla je ipak uspjela ući u avio. Nakon što je prešla Atlantik i ušla u svoju novu kuću, Carlu je na pragu dočekalo vrlo neugodno iznenađenje -  njene putne isprave.

Kada je ušla u kuću, na zidu je ugledala crtež veličine 3m x 3m, identičan onime koji su se ranijih godina pojavljivali na njenim bedrima, dok je sljedećeg jutra cijela kuća, ukljućujući, zidove, podove i stropove te čak i namještaj bila prekrivena tim crtežom.  TV i radio su se palili sami od sebe, dok je nekolicina namještaja redovito svoje mjesto nalazila na stropu. Kuću su noću oblijetale razne ptice i obilazile čitave kolone svih vrsta životinja.

Thierry i Carla bili su na rubu živčanog sloma. Poltergeist je svoj završni udaraca Carli zadao doslovno gomilama voća u glavu, što je bio i njegov zadnji udarac. Sav užas svoje nove kuće Carla je osjetila kroz 2 tjedna nakon što se doselila, nakon ta dva tjedna poltergeist više nikada nije uznemiravo Thierryja i Carlu…..

09.09.2011.

LET 401

Kada govorimo od duhovima opsjednutim mjestima, najčešće se radi o kućama, hotelima i sličnim građevinama. No nisu svi duhovi kućen osobe, neki preferiraju malo egzotičnije mjesto svog opsjedanja.

Kada se 29. prosinca 1972. godine let 401 Eastern Airlinesa, sa 176 putnika približavao svojoj destinaciji Miamiju, pilot Bob Loft i kopilot Don Repo nisu očekivali ništa van svakodnevne rutine, no ovaj put rutinu je prkeinulo svjetleće upozorenje kako postoji problem sa opremom za slijetanje. Zaokupljeni tim problemom nisu primjetili da im se avion spušta nekih 60-ak m po minuta brže nego što je predviđeno, te nisu bili svjesni opasnosti sve dok im tlo nije stalo na put. Avion se srušio u močvarno tlo južne Floride tolikom silinom da je na mjestu preminuo 101 putnik. Loft i Repo su preživjeli prvotni udar, no imali su smrtonosne ozlijede kojima su podlegli, Loft još u olupini, a Repo dan kasnije.

Dijelove olupine koji nisu bili potpuno uništeni,Eastern Airlines je iskoristio kao zamjenske na drugim avionima svoje flote - i tu slučaj počinje poprimati dozu bizarnosti.

Uskoro su članovi posade aviona, koji su imali ugrađene dijelove leta 401, dojavljivali viđenja Lofta i Repoa. No prikaze nisu bile obične izmaglice uhvaćene krajičkom oka, već se radilo o naizgled stvarnim osobama, koji su se sa posadom upuštali u razgovore, najčešće o sigurnosti aviona. Repoa su viđali u kokpitu i prostoru za stjuardese, gdje je posadi ukazao na neke probleme s potencijalnim požarom i u hidraulici.

Loft je češće viđen među putnicima u prvoj klasi. Jednom prilikom stjuardesa ga je upitala što on tu radi pošto ga nije vidjla pri ukrcaju; kako nije dobila odgovor prijavila ga je kapetanu koji je odmah prepoznao preminolog Lofta. U tom trenu prikaza je nestala pred njima, čemu je svjedočilo još desetak putnika.

Djelatnici Eastern Airlinesa su nakon izvještaja, ne vjerujući da je nešto takvo moguće, putnicima sugerirali posjet psihoterapeutu na račun njihve firme, no unatoč što su uzroke tih viđenja tražili u nekakvom poremećaju samih svjedoka, svi dijelovi nesretnog leta 401 su uklonjeni iz aviona, čime su viđenja Lofta i Repoa prestala.

Koliko se može sumnjati u svjedočastvo koje je identično svih prisutnih događaju. Uzevši u obzir da su svi vidjeli isto čovjeka koji je na kraju ispraio - da li je moguće da je njihva percepcija na neki način manipulirana? Ili su se Loft i Repo uistinu javili iz zagrobnog života?

09.09.2011.

UKLETI BLAGDANI

Božićne praznike 1999. godine Kathy je odlučila provesti sa svojom sestrom Nancy i njenim mužem u Lauren Danielle hotelu u Oklahomi. Lauren Danielle je prekrasna kućica iz Viktorijanskog razdoblja. Sagrađena na kraju 19. stoljeća, među ostalim služila je, točnije njen podrum, kao zatvor. Stare željezne šipke na prozorima podruma još uvijek stoje tamo, već više od cijelog stoljeća nepromijenjene. Danas je to preuređeni vrlo popularan mali hotel. Kathy je unatoč ljepoti kojom je odisala ta viktorijanska kuća osjetila nešto posve drugačije i neprijatno, no to je možda bila samo reakcija na netom pročitani članak u lokalnim novinama u kojem stoji da je ta prekrasna viktorijanska kuća dom duha mačke.

Kada su stigli, domaćini Cliff i Debi Judd su im pokazali cijelu kuću i dozvolili im da sami odaberu sobe. Nancy priča:” Kada su mi ponudli da pogledam sobu u prizemlju, ja nisam ni mogla ući u nju, vibracije koje sam osjećala u toj sobi bile su jake i samo sam stajala na pragu i gledala u nju. Netko drugi tko nema sposobnosti osjetiti ovakve vibracije vidio bi prekrasnu sobu uređenu u zlatnim i smeđim bojama. Jedina soba u cijeloj kući u kojoj nisam osjaćala nelgodu je soba koju je moja sestra odabrala te sam uzela susjednu sobu koja je spojena sa sestrinom zajdedničkim vratima.”

Popodne uz čaj Debi je pričala o entitetima koji se nalaze u kući, što je Kathy dalo neko objašnjenje za neugodne “vibracije” koje je prije u sobama osjćala. Debi je rekla kako postoji entite muškarca kojeg je jednom prilikom vidjela u dnevnoj sobi. Bio je odjeen u crno, a tijelo mu nije bilo potpuno - naime kao da nište nije postojalo ispod njegovih koljena. Nedugo zatim je nestao. Drugi entitet bila je žena odjevena u žutu svečanu haljinu. Debi je čak rekla kako je bilo slučajeva da us preplašeni gosti u pidžamama izlijetali iz vlastitih soba.

Te večeri kada je Kathy pošla u sobu kkao bi se odjenula za večernji izlazak u lokalno kazalište imala je osjećaj kako je netko promatra. Osjećaj je bio jednako snažan u sobi kao i u kupaonici, no nije osjetila nište prijeteće samo snažan osjećaj da je netko promatra i znala je kako se nešto nalazi u sobi s njom.

Kada su se ponovno vratili u Lauren Daniell te večeri nakon predstave, Kathy je zamolila njenu sestru da ostavi vrata koja su spajala njihove sobe otključanima, nadajući se da će joj to smanjiti nelagodu koju je osjećala u vlastitoj sobi. Legla je u krevet i pokušala čitati knjigu, no svjetlo je bilo slabo, a svako malo bi se začuo prolazeći vlak s pruga nedaleko od kuće.

Kathy je naglasila kako nije pila alkohol niti uzelo ikakvo sredstvo koje bi moglo jednostavno objasniti ono što joj se dogodilo te noći. “…vlak je ponovno prošao i zatrubio te sam samo ležala u krevetu i osluškivala vlakove koji prolaze. Bilo je 02,30 - sjećam se jer sam pogledala na svoj sat. Odjednom sam osjetila kako se u kutu sobe “nakuplja” nekakva snažna energija koja se srušila na mene. Bila sam paralizirana, nisam mogla glas ispustiti niti se pomaknuti - osjećaj nemoći kao kada se vozite vlakom smrti samo mnogo puta jače. Osjetila sam kako je taj entitet htio ući u moje tijelo. Pokušala sam naglas reći “NE”. Entitet se povukao. Ležala sam posve iscrpljena, u šoku. Kada vam se ovakvo nešto dogodi u vama se javlja osjećaj kao:” da li se uistinu ovo meni dogodilo” iako znate da upravo jest. Kroz plač sam povikala sestrino ime i ona se javila iz susjedne sobe. Došla je u sobu i upitala me da li je sve ok. Rekla sam joj što se upravo dogodilo a ona mi je rekla da je čula moje mrmljanje te naposljetku povik “ne”. Ostatak noći provela sam u njenoj sobi. Bila sam na strani kreveta najbližoj zajedničkim vratima i mogla sam osjetiti entitet u kutu sobe uz ta vrata.

Kada su se svi probudili ujutro oko 06,30 još jednom sam sa sestrom popričala o sveu što se događalo te noći. Rekla je kako je usnula san o mačku koji prede u kutu sobe, dječaku koji uz krevet i još jednom koji kleči uz krevet i nečemu kao nekakvoj prisutnosti koja se nalazila u kutu uz zajednička vrata. To je vjerojatno bio onaj entitet kojeg sam i sama mogla osjetiti na istome mjestu.”

31.07.2010.

ŽIVI SAHRANJENI



STRAVIČAN KRAJ,
U POTPUNOJ TAMI I BEZ IZLAZA...

    Smrt je, kada se bolje sagleda, privremeno stanje i, kao i bolest, može da se govori o 'napadu smrti' i potrebno je praviti razliku između nekog ko je 'malčice' umro, i nekog ko je zaista 'ozbiljno mrtav'. Tako kažu savremeni lekari. Sa njima se sasvim slažu, za razliku od mnogih 'klasično-obrazovanih' stručnjaka - svi oni koji su bili - živi sahranjeni.

31.07.2010.

VELIKA ZABLUDA

  'Oslušni mu srce!'
    'Ne kuca'.
    'Znači - gotovo je'.

    Dijalog sličan ovome vođen je vekovima, i vekovima je činjena ista greška: sahranjivali su ljude čije je srce prestalo da kuca, jer je smatrano da bez rada srca - život više ne može da postoji. Kakva zabluda! Čak i kad srce prestane da kuca - život može i dalje skoro sasvim normalno da se odvija. Jedan francuski kardiolog, koji je u Indiji boravio sa pokretnim elekrokardiografom zabeležio je na traci mnoge slučajeve živih ljudi čije srce na osetljivom instrumentu nije davalo znake života. Reč je naravno o poklonicima joge. Jedan francuski stručnjak za jogu pre 35 godina javno je demontrirao lekarima i svim zainteresovanim da je čovek u stanju da živi, a da mu pri tome srce ne kuca. Pod kontrolom više lekara je privezan za mnoštvo instrumenata koji su merili sve životne funkcije, a on je u više navrata zaustavljao rad sopstvenog srca po tri minuta, a nekad i duže. Američki istraživač dr Vatson zabeležio je u Indiji slučaj fakira koji je bio u stanju da zaustavi u potpunosti rad srca - 12 minuta.
    U školi se i danas uči da je osnov života - krvotok, i cirkulacija krvi u organizmu. Osnov svega je, naravno, srčani mišić: on tera krv kroz telo, zahvaljujući njegovom radu mi živimo. Zanimljivo je, sa stanovišta danas razvijenih tehničkih nauka, pobliže osmotriti ovu teoriju: da li je srčani mišić zaista u stanju da svojom snagom, potpomognut kontrakcijama arterija, potera krv do najsitnijih kapilara, kilometrima dugim putem kroz organizam? Hidroinženjeri tvrde - da nije. Čak je pravljen i eksperiment: uvećani krvotok, pumpa snage srca, u odgovarajućoj srazmeri, i - pun promašaj. Tečnost gustine krvi nije stigla ni do krupnijih krajeva sistema, a kamoli do kapilarnih žilica.
    Nvešćemo odmah primer od pre skoro 40 godina kada je jedna devojka dovedena u bolnicu zbog trovanja barbituratima. Konstatovani su svi znaci smrtnog slučaja. Na svu sreću jedan novinar je zamolio da još jednom bude izvršena kontrola rada srca, kardioskopija, ali da instrument bude povezan sa zvučnim signalizatorom, koji lekari ređe koriste. Molba mu je uslišena, i kad je već i njega napustila nada, začulo se spasonosno 'bi-bip'. Zahvaljujući hitno izvedenoj reanimaciji, devojka je preživela. Kod trovanja barbituratima dolazi do zaustavljanja krvotoka, i simptoma koji su veoma slični smrti. Lekari su se posle objavljivanja ovakvih slučajeva pozabavili mišlju - kako bi to izgledalo da se ne samo u slučaju sa barbituratima, već prilikom svakog konstatovanja prestanka života - upotrebe svi raspoloživi metodi reanimacije: ostalo je otvoreno pitanje koliko bi života na taj način bilo spašeno i koliko bi manje ljudi bilo živo sahranjeno.
   Mnoge smrti su se zaključile na osnovu prestanka disanja i odsustva pulsa. Koliko je to danas bespredmetno, ilustruju i današnje operacije na sniženim temperaturama, na kojima se srce zaustavlja samo od sebe. Da se, nekim slučajem u operacionoj sali neke savremene bolnice danas zatekne hirurg iz prve polovine XIX veka - ne bi mu sigurno bilo jasno zbog čega se njegove kolege petljaju oko 'leševa'. Bez pulsa, pod narkozom, on bi pacijenta glatko proglasio mrtvim. Da ne govorimo o operacijama srca, gde njegovu funkciju obavlja aparat, dok druga mašina radi umesto pluća.
    'Ukoliko priznamo, izgubićemo klijentelu. Svi će da pređu na kremiranje!' - izjavio je u jednom razgovoru direktor firme koja se bavi sahranama u Parizu. Reč je o priznanju činjenice da kod svakog otkopavanja starog dela groblja, u kome se oslobađaju mesta za nove pokojnike biva pronađen isuviše veliki broj skeleta sa izlomljenim prstima, i tragovima noktiju, pa čak i kostiju u unutrašnjem poklopcu sanduka: tragovima uzaludnih pokušaja pogrešno sahranjenih da se izvuku iz groba.

30.07.2010.

GLEDAO SOPSTVENU SAHRANU


    Navešćemo slučaj Huana G. iz Španije koji je preživeo svoju smrt pod zaista neuobičajenim okolnostima. Nastradao je u saobraćajnoj nesreći, u toku noći i lekari hitne pomoći su ga bez većeg problema proglasili mrtvim, a zatim je kolima hitne pomoći prebačen do bolničke mrtvačnice. Stavljen je u sanduk-frižider, na temperaturu od -6 stepeni, i tu je ostao celih pet dana, dok nije otkriveno njegovo poreklo, s obzirom da u trenutku nesreće nije imao nikakva lična dokumenta kod sebe, a niko u tim danim nije prijavio njegov nestanak. Kada je otkriveno ko je, bio je prebačen u rodno selo, gde je trebao biti sahranjen. Sam Huan je kasnije pričao kako je, u trenutku kada je osetio toplinu, prilikom vađenja iz frižidera, imao utisak da se budi iz nekog dugog i teškog sna. Nije bio svestan gde se nalazi, znao je samo da ga nekuda voze, ne pretpostavljajući uopšte da se nalazi u mrtvačkom sanduku. Shvatio je o čemu je reč tek kada je na odru u kući čuo plač i glasove porodice, koja ga je oplakivala, ali nije bio u stanju da ispusti glas, ili da prisutnim da bilo kakav znak da je živ. Nešto kasnije je, pri svetlosti sveća, kroz proreze očnih kapaka koje nije bio u stanju da pomeri, video uplakana lica svojih najbližih. Nije znao koliko je vremena prošlo od časa kada su ga okupali i obrijali, pripremivši ga za sahranu. Bio se nadao da će primetiti koliko mu je brada porasla za vreme dok je 'bio mrtav', ali na taj detalj izgleda da niko nije obraćao pažnju. Obukli su ga svečano, i preneli u kapelu. Tu je prisustvovao sopstvenoj sahrani. Virio je kroz sopstvene oči na okolinu, na rođake, i video ono što bi mnogi voleli da vide - kako se ko ponaša u trenutku kada se oprašta od njega. Kada je ceremonija bila završena, rodbina se razišla, a na scenu su stupili grobari. Premestili su ga iz sanduka u kome je bio smešten u bolnici u obloženi sanduk za sahranu, koji je pripremila rodbina. Da nije bio nešto kratak za Huanov stas, verovatno bi ostao sahranjen zauvek. Ovako su grobari imali muke da mu smeste noge u prekratak sanduk, i jedan se dosetio da bi to lakše moglo da se izvede pomoću čekića. Kada je prvi put udario čekićem po potkolenici, ne bi li je nagurao u sanduk - grobar je spasao život Huanu: bol  koji je osetio, pomešan sa željom da pokaže neki znak života i strahom da ne bude živ sahranjen, izazvao je reakciju koja se ne očekuje od mrtvaca: kriknuo je. Grobari, navikli na svakodnevni kontakt sa mrtvima, nisu baš lako preživeli susret sa živim čovekom. Pobegli su glavom bez obzira. Huan je trenutak posle toga uspeo sam da izađe iz sanduka. Grobari su u međuvremenu došli ksebi, vratili se nazad, dali mu čašu vode i pozvali lekare. Posle nekoliko dana vratio se kući, kao da se nikada ništa nije desilo. Posledice su bile zanimljive: promenio je ranije pripremljen testament, jer mu se činilo da su žena i sin kojima je ostavio imanje, pokazivali na sahrani više radosti nego tuge. Zanimljivo je da je Huan odbio svaki razgovor sa novinarima o svom 'periodu smrti'.
    Samo u mediteranskim zemljama, za koje se imaju pouzdani podaci, govori se godišnje o više od dvestotine slučajeva živih - sahranjenih. Možda je prava sreća umreti u Španiji i Grčkoj, gde postoje običaji brzog sahranjivanja, i otvaranja groba posle nekoliko dana. Šta da rade oni kod kojih je običaj da se u zemlju spušta jednom zauvek?

30.07.2010.

BUĐENJE MRTVACA


    Još u starom Rimu lekari su imali zakonom propisane elemente na temelju kojih su ustanovljavali smrt. Poznati lekar toga doba, Forestus, izazvao je mnoge polemike i navukao na sebe gnev kolega tvrdeći da sahranjuju žive ljude. Insistirao je da pojedini grobovi budu otvoreni, i izašao je kao pobednik iz toga duela: konstatovano je da je nekolicina pacijenata čije je otvaranje groba Forestus zahtevao, očigledno bila živa sahranjena. Za njih je, naravno bilo kasno. U svojim spisima Forestus je zabeležio da je veći broj ljudi vratio u život posle prividne smrti, koja je u nekim slučajevima trajala i više od 48 časova.    
    Biografi kojima zbog ugleda koji su uživali, svakako možemo da verujemo bleže da je čuveni pesnik Frančesko Petrarka (na slici levo) bio proglašen mrtvim, i kao mrtvac proveo na odru osam časova, u doba kada je imao četrdeset godina. Bio bi verovatno sahranjen, i mnoge njegove pesme ne bismo danas čitali, da nagla promena atmosferskog pritiska, i naglo zahlađenje nisu izazvali njegovo buđenje iz neobičnog mrtvačkog sna. Živeo je posle ovoga još punih trideset godina.
    'Ako ne možeš da izbegneš silovanje, ti lezi pa uživaj' - kaže jedna stara kineska poslovica. Ovo je primenjivo, naravno, za života. U slučaju smrti - više nije reč o silovanju. Lekari imaju naziv za takvu vrstu polnog čina: nekrofilija. Seksualni čin opštenja sa mrtvacima oduvek je bio kažnjavan. Šta učiniti sa nekim ko je izvršio to nedelo, ali zahvaljujući kome je mrtva devojka o kojoj je reč - oživela? Ovaj pravno zamršen slučaj, zanimljiv u svakom pogledu, opisuje nam u 18. veku sekretar Hirurške akademije u Parizu, izvesni Luis. Devojka o kojoj je reč, proglašena je mrtvom, i pored nje je u toku noći, čuvajući je, kao što je to bio običaj u to vreme, bio i jedan monah. Sutradan  ujutro devojka je trebalo da bude sahranjena. Njena lepota dovela je monaha u iskušenje do te mere, da pred zoru više nije izdržao: devojka se probudila iz mrtvih u okolnostima u kojima se za života nikad nije nalazila. Monah je prestravljen pobegao, a ona se potpuno osvestila i povratila tek po njegovom odlasku. Pronašli su je, zahvaljujući pozivima u pomoć, ljudi koji su stanovali u blizini. Devet meseci kasnije, na zaprepašćenje svojih roditelja, a i svoje sopstveno - donela je na svet zdravo i normalno dete.
    Mnogi koji su čitali ManonLasko ne znaju da se njen autor, sveštenik Prevost, probudio jednog dana u zaista neobičnoj situaciji: pod hirurškim nožem nekog  studenta medicine, koji se bio spremao da počne seciranje.
    U isto vreme, u 18.veku , danski astronom Wislav pobegao je dva puta, kao dečak i kao mladić, lekarima i grobarima kojima se isuviše žurilo. Kasnije je u Parizu objavio rad pod naslovom 'Od nesigurnih znakova smrti do još nesigurnijih hirurga koji sa njom eksperimentišu'. Delo je postalo veoma poznato, i u Francuskoj je prevedeno pod naslovom 'O nesigurnosti znakova smrti'.
    Poznati hemičar Šaptal ostavio je iza sebe autobiografsku belešku: 'Jednog dana Presin je došao da mi javi da je doneo leš i ostavio ga u sali za anatomiju. Uskoro smo se svi skupili u njoj. Pronašli smo telo čoveka koji je umro pre četiri ili pet sati. odlučili smo da seciranju pristupimo odmah. Kod prvog reza hrskavica koja spaja rebra sa grudnom kosti, leš se pomerio, podigao desnu ruku, stavio je na srce i pokrenuo glavu. Instrumenti su mi ispali iz ruku, i pobegao sam glavom bez obzira...'
    Dokumenti koji nam govore o brojnim sličnim slučajevima u istoriji, različitog su porekla. Pred francuskim senatom overena je zapisnički i potpisana izjava kardinala Donea 28. februara 1866. Kardinal je tom prilikom izjavio: 'U vreme kada sam počinjao kao sveštenik u jednom selu bio sam prisutan u dva navrata oživljavanju ljudi pripremljenih za sahranu. Jedna od njih je živela dvanaest časova, a druga se u potpunosti vratila u život. Kasnije, u samom Bordou, mlada devojka je bila proglašena mrtvom. Danas je udata i ima decu'. Kardinal tada nije mogao ni da pretpostavi da će se i njemu samom desiti slična stvar: 1872. za vreme službe Božje, u katedrali u Bordou, pao je i izdahnuo.Bio je proglašen mrtvim, i to napamet: pregled je, s obzirom na osobu o kojoj je reč, izvršio ceo konzilijum lekara. Sve je bilo spremno za svečanu sahranu sutradan poslepodne. Kardinal je bio živ sahranjen, da u toku noći nije, jedva čujnim glasom, uspeo da dozove sveštenike koji su dežurali pored njega.
    Biskup iz  Lezba je imao drugačiji doživljaj. Proglašen mrtvim, bio je izložen na odru u crkvi u kojoj je služio. Bio je izložendva dana, i sve vreme su pored njegovog odra prolazili u redu vernici, opraštajući se sa čovekom koga su voleli. Usred te procesije, posle dva dana ležanja na odru, biskup se pridigao, i prvo što je rekao bilo je: 'Šta ste zinuli?'
    Zanimljiv slučaj je iza sebe ostavio i Pjer Le Kler, čovek od poverenja sa dvora Luja Velikog: sestra prve žene njegovog oca bila je sahranjena sa dragocenim prstenom na ruci na groblju u Orleanu. Sledeće noći jedan od seljaka iz okoline, koji je čuo za prsten, otvorio je grob i pokušao da skine prsten sa ruke. Nije nikako uspevao, i odlučio je da odseče prst. Kad je pokušao da izvrši svoju nameru, žena je zaurlala od bola. Lopov je, užasnut, pobegao. Pokojnica se sama oslobodila mrtvačkog pokrova, i usred noći stigla kući. Kako su se osećali njeni kada su je videli, nije zapisano. Ostala je samo beleška da je, mada jednom već sahranjena, žena nadživela muža, i rodila mu u međuvremenu još jednog sina.


Noviji postovi | Stariji postovi

Misterije
<< 11/2019 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930



MySpace GraphicsMySpace Graphics

GLASAJTE
Da li vam se svidja ovaj blog?
Da
Ne
  
pollcode.com free polls


MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
107226

Powered by Blogger.ba